Upoznaj Zglobića
Kad smo razmišljali kako da zglobic.hr ne bude samo još jedna stranica puna ozbiljnih objašnjenja, bilo mi je jasno da nam treba netko tko će cijelu priču malo približiti djeci.
Ne kao reklamni lik.
Ne kao “superjunak koji se ničega ne boji”.
Nego kao netko tko će biti naš. I dječji. I stvaran.
Tako je nastao Zglobić.
Mali zglob. Mali junak. Dijete koje ima svoj karakter, svoje navike, svoje strahove i svoje male velike pobjede.
I da, Zglobić isto ima JIA i uveitis.
Nije savršen. I baš zato je dobar.
Zglobić ima 7 godina i krenuo je u prvi razred.
U školi mu je super. Jako voli likovni, matematiku i hrvatski. Voli učiti, voli crtati, voli smišljati, a voli i postavljati pitanja dok odrasli polako ne ostanu bez odgovora. Onaj tip djeteta koje pita “a zašto?” još barem pet puta nakon što misliš da si već sve objasnio.
I iskreno, to mi je baš drago.
Jer takva znatiželja je dobra stvar.
Obožava i tjelesni. Voli trčati, igrati se, biti s ekipom, sudjelovati, smijati se i juriti kao da ima baterije koje se nikad ne troše. Ali ponekad ipak treba malo usporiti. Treba stati. Odraditi manje. Sjesti. Odmoriti.
Nije mu to uvijek drago.
Ali je dio njegove svakodnevice.
Zglobić voli svašta. I ne voli svašta.
Njegova omiljena boja je zelena. Ona zelena kao trava. Kao park. Kao igranje vani.
Ali kad se ta ista zelena pojavi na tanjuru, situacija se malo mijenja.
Zeleno povrće baš mu nije omiljeno.
Roditelji ga zato ponekad moraju malo… kako da to kažem… kreativno nagovoriti da ga pojede. Ili, realnije, malo ga nasamare. Brokula odjednom završi “dobro sakrivena”, a grašak dobije šansu samo ako nije previše sumnjiv. Zglobić naravno tvrdi da sve primijeti.
Ne primijeti uvijek. :)
Jako voli i male mačke. Onaj je tip djeteta koje se potpuno rastopi kad vidi mačića. Ako negdje u blizini postoji mala mačka, velika je šansa da više ne prati razgovor oko sebe.
I to je sasvim u redu.
Voli prijatelje. Ali voli i svoj mir.
To mi je kod njega isto važno.
Zglobić se jako voli družiti. Voli svoje prijatelje, voli biti dio ekipe, voli smišljati igre i sudjelovati u svemu što se događa. Nije lik koji stoji sa strane ako ne mora.
Ali isto tako voli i biti sam.
Voli crtati. Voli sjediti za stolom i raditi nešto svoje. Voli se izgubiti u svom svijetu, barem na neko vrijeme. A posebno voli igrati Minecraft sa svojim tatom.
To njihovo zajedničko igranje mi je baš draga slika. Nije to samo igra. To je njihov ritual. Njihovo vrijeme. Njihova mala avantura.
I nekako mi se čini da se baš u takvim običnim trenucima krije ono najvrjednije.
Ima JIA i uveitis. I to ne skrivamo.
Jedan od važnih detalja na Zglobiću je točkica u desnom oku.
To nije slučajno.
Točkica predstavlja upalu oka, odnosno uveitis. Taj detalj nismo zaboravili i nismo ga htjeli izostaviti. Baš suprotno. Htjeli smo da bude dio njega.
Ne zato da ga bolest definira.
Nego zato da se vidi istina.
Djeca s JIA-om nekad imaju i uveitis. A to znači da pregledi oka postaju dio života, čak i kad dijete izgleda dobro, kad se smije, kad trči, kad se igra i kad se na prvi pogled čini da je sve potpuno obično.
To je nešto što smo htjeli poštovati i u samom liku.
Meni je to važno.
Jer Zglobić nije tu da uljepšava stvarnost. Tu je da je približi, ali iskreno.
Najhrabriji dio priče
Možda mi je ovo ipak najdraži dio Zglobića.
On se boji liječnika.
Boji se pregleda. Nekad mu se ne ide. Nekad bi radije ostao doma. Nekad bi radije crtao, igrao Minecraft ili radio bilo što drugo osim odlaska doktoru.
I svejedno ode.
To je zapravo cijela poanta.
Zglobić nije hrabar zato što se ničega ne boji.
Hrabar je zato što kaže, ili barem osjeti: “Strah me”, a onda ipak napravi ono što mora.
Po meni, to je puno važnija poruka od one klasične superherojske priče u kojoj netko samo stoji uspravno, smiješi se i sve mu je lako.
Nije mu lako.
Ali ide.
I baš zato je junak.
Nije “maskota bolesti”
To nam je od početka bilo važno.
Zglobić nije tu samo da objašnjava JIA-u, uveitis, pretrage i liječenje. On nije lik koji postoji samo zato da bude “sladak dodatak” ozbiljnoj temi.
On ima svoj život.
Ide u školu. Voli prijatelje. Voli tjelesni. Nekad mora odmoriti. Voli mačiće. Ne voli zeleno povrće. Igra Minecraft s tatom. Voli crtati. Nekad je veseo. Nekad je tvrdoglav. Nekad mu se ne da ništa. Nekad ga je strah.
Drugim riječima: on je dijete.
I baš zato mislim da može biti važan.
Jer djeca koja žive s JIA-om ne trebaju samo informacije. Trebaju i nekoga u kome će možda prepoznati mali komadić sebe.
A roditelji ponekad trebaju podsjetnik da dijete nije samo dijagnoza, pregled, nalaz i terapija.
Dijete je dijete.
Uvijek prvo to.
Zašto nam Zglobić znači
Ako mene pitaš, Zglobić je tu da podsjeti na jednu jednostavnu stvar:
Možeš imati JIA. Možeš imati uveitis. Možeš se bojati pregleda. Možeš nekad morati usporiti.
I svejedno možeš biti veselo, znatiželjno, tvrdoglavo, smiješno, nježno i hrabro dijete koje voli mačiće, crtanje i Minecraft.
To mi je Zglobić.
Ne savršen.
Ne neustrašiv.
Nego stvaran.
I baš zato ga volimo.